Kada sam bio mali, u prošlom veku, u mom gradu su postojala dva bioskopa. Jedan se vremenom modernizovao i promenio ime, a drugi je promenio odelo, mada je zadržao stari šmek iz prošlosti.


U detinjstvu mi  je jedan od njih nekako više prirastao srcu. Nažalost, ta ljubav je izbledela.


U okviru mog omiljenog iz tog perioda je postojao javni WC, prvi u Kraljevu (možda je bio i drugi, ali za mene je uvek prvi). Često smo se nalivali vodom, pa smo trčali tamo da se olakšamo. I dalje postoji WC. Nije više javan, ali prima veliki broj onih koji se nalivaju. Čak se i fotografišu u njemu,  verovatno znajući  njegov istorijski značaj. To je lepo.


Predveče su često puštali  filmove Brus Lija ili neke iz tog žanra, pa se sjate svi da „usavrše“ svoje „znanje“ borilačkih veština. Nekada počne tuča usred filma, nekada kasnije, ispred sale. Taj duh i scene iz filmova tog roda i dalje obitavaju tu, na toj lokaciji. To je baš lepo.


Uveče su često prikazivani  erotski filmovi, a nekada se zalomi i neki tvrdić. Tu nas nisu puštali, bili smo deca, ali smo nekada kradom otvarali glavna vrata i gledali, više da bi se sprdali sa redarom, dok nas ne otera. Ta sećanja su se toliko urezala da i u današnje vreme, vikendima, često vidim ta vrata, tog redara koji nas tera, te glumice iz noćnih filmova, kako prolaze kao na filmskoj traci. Deja vu!


Otrgnuto od zaborava, jer duh i dalje postoji! Baš lepo.